Boris Rašeta: Žene nisu ukras oko bidermajera

Dovoljno je vidjeti samo četvrtinu platna, i odmah prepoznati autorov rukopis. Ono s čim se neki muče godinama, pa i dulje – pitanje izraza – Zovku nikada nije predstavljalo problem.

Fasetna ploha, neokubistički, brakovski potez koji jednu površinu odvaja od druge, strogo definirana paleta –koja nije zadana jednom zauvijek, već ovisi o seriji motiva – obilježja su po kojima znamo da je neko platno Zovkovo, bez obzira na to je li riječ o ciklusu slika u kojemu prikazuje mostarski most, ili je, kao što je ovdje riječ, motiv portret žene, akt, akt u iščezavajućem, urbanom krajoliku.

Žene koje slikar prikazuje putene su i dinamične. One gospodare prostorom, nisu njegov dodatak ili puki ukras. Iako dominantnijeg torza od Degasovih balerina, izvedene iz palete nalik na Cezaneovu, ove su feminine figure pune samosvijesti, supstance koja današnjoj ženi – opterećenoj sezonskim diktatima modnih žurnala – tako često izmiče iz ruku. One su samouvjerene i samodopadne, slobodne, ležerne, pune sebe, rubensovski koketne – za to danas treba imati petlje – pa predstavljaju iskorak u hrvatskom slikarstvu, kojim se žene šeću uglavnom kao malograđanski motiv (ukras oko bidermajera, sentimentalni pokret bake kao djevojčice u izgubljenoj idili srednjeeuropskog velegrada ili arkadiji u kojoj se djevojčice naguravaju pored konja). Zovko je , jednom rječju, slikar koji zna što hoće, koji smjelo ide protiv trenda, koji na platnima stvara svoj svijet. Jasna fizionomija djela, to je, nema nikakve sumnje, veliki doseg – imati nedaleko od početka nešto što mnogi nemaju ni daleko nakon kraja…
Boris Rašeta
pisac, kolumnist, novinar